Općina Veliki Bukovec čuva bogatu povijesnu baštinu koja seže u doba kada je ovaj kraj bio granična utvrda protiv osmanskih prodora. Od sredine 16. stoljeća, kada su prvi doseljenici našli utočište u ovim krajevima, do danas - svaka generacija je ostavila svoj trag u kamenu, drvu i sjećanju.
Obitelj Drašković, koja je posjed dobila 1643. godine od cara Ferdinanda III., ostavila je najdublji pečat - od baroknog dvorca i parka do župne crkve koja i danas okuplja vjernike iz sva tri naselja općine.
Dvorac Drašković
Barokni dvorac koji je sagradio grof Josip Kazimir Drašković sredinom 18. stoljeća. Okružen je parkom u engleskom stilu od 11 hektara koji je 1963. godine proglašen zaštićenim hortikulturnim spomenikom. Obitelj Drašković je ovdje stolovala od 1643. godine kada im je car Ferdinand III. darovao posjed.
Park je nacionalno zaštićeni spomenik od 1963.
Crkva sv. Franje Asiškoga
Župna crkva klasicističkog stila koju su dali sagraditi grof Karlo Drašković i njegova supruga Elizabeta. Crkva je srce župe koja obuhvaća sva tri naselja općine. U crkvi su pokopani članovi obitelji Drašković, a blagdan sv. Franje (4. listopada) je Dan općine.
Blagdan sv. Franje je Dan općine Veliki Bukovec.
Kip sv. Ivana Nepomuka
Barokni kameni stup podignut na raskrižju kao zaštita od poplava. Na stupu je grb obitelji Nádasdy. Sveti Ivan Nepomuk je zaštitnik od poplava, što govori o stoljetnoj borbi stanovništva s vodenom stihijom rijeka Bednje i Plitvice.
Svjedoči o stoljetnoj borbi s poplavama.
Kapela Svetog Križa
Kapelu je dao sagraditi župnik prebendator Ivan Lončar, poznat kao "svećenik-graditelj". Kapela je postala središte duhovnog života Dubovice i okolice. Prebendator Lončar je 2025. godine posthumno odlikovan za svoj doprinos zajednici.
Djelo legendarnog "svećenika-graditelja".
Crkvica Križančija
Privatna kapelica obitelji Drašković skrivena u šumi Križančija. Šuma je poznata po kvalitetnoj hrastovini i bukovini koja je stoljećima bila izvor prihoda vlastelina. Danas je teško pristupačna, ali čuva duh plemićke prošlosti.
Skrivena u šumi poznata po kvalitetnoj hrastovini.
Bukovečki dvorac
Povijest dvorca u Velikom Bukovcu
Veliki Bukovec, mjesto koje se smjestilo između Bednje i Plitvice nedaleko od njihova ušća u Dravu, uz Donji Martijanec i Sveti Đurđ sekundarni je centar ludbreške Podravine. Nastalo je u 16. stoljeća. Sredinom 16. stoljeća tu je postojala utvrda – utočište malobrojnom stanovništvu od Turaka. Veće naseljavanje zbiva se tek nakon poraza Turaka kod Siska 1593. godine.
Posjed je u to doba pripadao obitelji Sekelj, ali ga je car Ferdinand III., nakon odumiranja loze Sekelja, predao Ivanu Draškoviću koji ga potom pretvara u vlastelinstvo. Vlastelinstvo se sastojalo od plemićke ladanjske kuće u V. Bukovcu, 7 sela i velike šume Križančije.
U razdoblju od 1745.-1755. grof Josip Kazmir Drašković gradi na vlastelinstvu dvorac, a ubrzo nakon završetka gradnje počeo se uređivati i perivoj površine 11 hektara koji je 1963. obilježen kao hortikulturni spomenik.
Nakon Josipa Kazmira Draškovića koji je u ratovima s Francuskom i Pruskom stekao čak i čin podmaršala i koji je bio veliki župan križevački, carski komornik i tajni carski savjetnik, posjed je bio u vlasništvu Josipa II., Karla i Dionizija koji se posebno brinuo za perivoj i koji je osnovao Gospodarsko društvo za kotar Ludbreg. Nakon njega vlasnik je grof Pavao Drašković – fanatični tehničar koji je na posjedu formirao mehaničarsku radionicu, nabavio lokomobil, izgradio električnu centralu, mlin na Bednji, tvornicu žeste i pića itd. Njegov nasljednik, Pavao mlađi, u tijeku drugoga svjetskog rata napušta Hrvatsku.
Danas su dvorac i dio perivoja opet u vlasništvu grofova Drašković. Vlasnik, grof Karlo Drašković živi u Güssingu, u Austriji, gdje posjeduje autokuću Schatz-Drašković.
Dvorac se sustavno obnavlja i oprema za korištenje. U njemu su smještene prostorije tvrtke Trako d.o.o., a dio je pretvoren u restoran.
U parku koji okružuje dvorac nalazi se nogometno igralište Sportskog društva Bukovčan koje svoje prostorije ima u zgradi upravitelja imanja, a jezero je preuređeno u ribnjak o kojemu se brine Sportski ribolovni klub "Linjak".
Dvorac Drašković
Danas je u unutrašnjosti sačuvan samo kamin u lovačkoj sobi na katu i štukaturom ukrašeni stropovi. Prema zapisima Marije Winter cijeli je dvorac bio prepun dragocjenih starina: od haljina i odora Draškovićevih predaka do kubura, mačeva, pušaka i lovačkih trofeja, nizozemskog posuđa i skupocjenih slika.
Glavni je ulaz sa dvorišne (zapadne) strane dok je središnjim (istočnim) pročeljem dvorac okrenut nekadašnjem dekorativnom parternom vrtu. Istočnim pročeljem dominira centralno položeni portal na kojem dva pilastra pridržavaju profilirani vijenac nad segmentno svedenim lukom prolaza. Iznad vijenca nalazi se valovito izbočena ploča balkona s kamenom ogradom na koji se izlazilo iz glavnog salona. Danas je balkon napola srušen.
Naglasak zapadnom pročelju daje središnji rizalit čiji centralni dio poput malog krila izlazi u dvorište. U tom središnjem krilu nalazi se lovačka soba na katu, a prizemlje je arkadno otvoreno i obilježava ulaz.
Točno iznad ulaza nalazi se devetpoljni grb obitelji Drašković kojeg je naš stručnjak za grbove B. Zmajić proglasio pravom heraldičkom vrijednosti.
U perivoju se nalazi i jezero u koje se, donedavno, voda, baš kao i nekada, dovodila kanalom iz rukavca Bednje i koje krase dva otoka. Nažalost sad je jezero isušeno.
Lijevo i desno od portala nalazi se po devet prozorskih osi na oba kata, koji su međusobno odijeljeni profiliranim vijencem. Prozori na katu imaju u žbuci izvedene barokne okvire, a donji su unutar slijepih arkada. Perivoj površine 11 hektara počeo se uređivati nakon izgradnje dvorca, a u prvoj fazi je vjerojatno formiran barokni parterni vrt ispred istočnog pročelja dvorca. Konačno je formiran početkom 19. st., a po stilskim obilježjima nalikuje na engleske perivoje. Dijelom je nastao od postojeće šume hrasta lužnjaka s grabom, jasenom i bijelom topolom, a dijelom od livadnih površina. Šumski se potezi nalaze uglavnom na rubnim dijelovima, dok je središnji dio oblikovan od različitih egzotičnih i samoniklih vrsta od kojih su sačuvane virginijska borovica, duglazija, močvarni taksodij, divlji kesten, katalpa, trnovac, tulipanovac i neke druge.
Povijesni kontekst
Sredinom 16. stoljeća, ovaj kraj je bio granično područje prema Osmanskom Carstvu. Tek nakon pobjede kod Siska 1593. godine, naseljavanja postaju stabilna. Udovica Barbara Turoczy htjela je posjed darovati Keglevićima, ali car Ferdinand III. je 1643. godine cijeli posjed - sedam sela i šumu Križančiju - darovao grofu Ivanu Draškoviću.
Tako je počelo gotovo tri stoljeća vladavine Draškovića koja je trajala do nacionalizacije 1945. godine. Obitelj se vratila 1990-ih, ali dvorac nikada nije postao turistička atrakcija - ostaje tihi svjedok burne prošlosti.